Renovacije su stresne i praćene uglavnom brojnim organičenjima. Usljed njih dogode se i pogreške. Naša kolumnistica Ingrid Jančec (@ingrid_home_interior) otkriva s kojim stvarima u svome domu nije baš zadovoljna.
Možda je naslov predramatičan za naš slučaj, no vrlo često su renovacije stresne, ograničene vremenom i budžetom i nerijetko na kraju pristanemo na puno više kompromisa nego samo se na početku nadali.
Svaka renovacija ima svoju priču i razlog zbog čega nije nešto kako smo planirali. Sada kada gledam s odmakom od skoro 7 godina, kod nas je možda vrijeme bilo najveći problem; naš najveći “neprijatelj”, naravno, s budžetom pod ruku.
Najljepše iznenađenje za najbrži start
Bio je to jedan, sve samo ne običan ljetni dan za nas. Suprug, kćer i ja legli smo na hotelski krevet i zajedno zaplakali od sreće. Ona će konačno (njezine riječi) postati velika seka s 13 godina, a mi roditelji po drugi put. Već taj isti dan, na tom istom krevetu koji sat kasnije dogovor oko vrlo optimistične i ubrzane renovacije bio je postignut.
Znali smo da kada se vratimo doma i s obzirom na ostale obiteljske okolnosti, ako ne želimo renovirati kada imamo malu bebu, imamo “rupu” od mjesec i pol dana.
Od mijenjanja instalacija, rušenja zidova, krovišta, prozora, niveliranja podova, fasade i svega ostalog dijelilo nas je mjesec dana pripreme i spomenutih mjesec i pol radova. Ovdje su fotografije u vrijeme i pred sam kraj radova.
Svaki početak je težak
Tih prvih mjesec dana pripreme ja sam zamijenila za cijelodnevno i cijelonoćno druženje s wc-om zahvaljujući mučninama. Sjećam se kako sam sve stvari, cijelu kuću stavljala u kartonske kutije i mislila na sve stvari koje nas čekaju. Nije to bilo naivno razmišljanje i maštanje već potpuno realno gledanje na cijelu situaciju.
Tako veliki i važni projekti ne rade se preko noći i pripremala sam se na razočarenja jer su ona u takvoj situaciji nezaobilazna. S druge strane, baš sam bila sretna i razmišljala vrlo skromno jer u toj životnoj fazi obitelj mi je bila najvažnija i nekako je sve drugo bilo manje važno.
Kompromisno kampiranje
Kada smo se smjestili u jednu sobu za goste kod mojih roditelja bili smo kao na kampiranju. Kćer je imala svoj madrac, no svaku večer smo ga spuštali na pod pa ujutro dizali i tako u krug. Iako nam je bilo fora i znali smo se svi zajedno nasmijati situaciji u kojoj smo se našli, bili smo sretni da smo se za renovaciju odlučili sada, iako tako naglo, nego kasnije s bebicom i s toliko stvari više.
Kompromis je riječ koja se (uz novac) vrti po glavi kada se dio radi s manjim kreditom, a dio s ušteđevinom. Ne mogu reći da žalim za stavkama koje su upravo zbog budžeta ispale, poput krovnim prozora, tada natkrivene terase (nju smo kasnije radili) već zbog nekih brzih odluka i proizvoda kojima nismo zadovoljni.
3 stvari kojima nismo zadovoljni
Izdvojila bih ulazna vrata koja smo naručili na istom mjestu gdje i prozore i koja su stigla s punih 6 mjeseci kašnjenja (imali smo zamjenska) i na kraju nisu čak ni slična naručenim. Tada je sin imao mjesec-dva. Apsolutno mi se nije dalo natezati s firmom gdje su naručena, iako su i sami odmah shvatili da to zaista nisu ta vrata. Znači, ni boja ni profili..toliko me šokiralo, a opet samo sam ih se tada htjela riješiti čim prije.
Od toliko dolazaka i poziva, da su mi dostavili i garažna vrata, s bebicom u rukama ja bi i na to na koncu pristala. Naravno, kako vrijeme odmiče, smetaju mi sve više i više no, srećom, za svako zlo neko dobro; suprug i ja već smo smislili neki diy za njih. A znamo da ako što mi volimo, volimo dobar diy ;).
Šalu na stranu, za sada nam se dvije ideje vrte u glavi; oblaganje drvom ili ona jednostavnija, bojanje. U svakom slučaju, meni će osobno biti puno ljepša jer me baš smeta ta tamno plava boja, pogotovo unutar kuće.
Druga stvar za kojom žalimo je konkretnija i teže se ispravlja. Iako tada nismo koristili stražnje dvorište i nismo imali u planu širiti se prema tamo, pred samu renovaciju na kratko smo pomislili da stavimo staklenu stijenu i vrata u našoj spavaćoj sobi koja vode u stražnji dio.
Radili smo puno toga sami, tako i rušenja i linijom manjeg otpora na brzinu zaključili kako nam ustvari to neće trebati. Evo, sedam godina kasnije malo nam je žao. Iako su vrata koja vode u stražnji dio ustvari vrlo blizu. U sobi s ormarima paravan “skriva” vrata koja vode u stubište koje ima i izlaz u spomenuto dvorište.
Na fotografijama se vidi dio stražnjeg dvorišta te prozor u spavaćoj sobi za koji smo željeli da je staklena stijena s izlazom sve u fazi pred završetkom.
Treća stvar je nešto što smo svjesno kupili znajući da je, sada ću spomenuti famoznu frazu koju svaki Balkanac izrekne kada kupi nešto jeftinije nego je planirao; za prvu silu. Radi se o laminatu.
Ne mogu reći da je on loše kvalitete ili da nije kao proizvod dobar, već nije za našu kuću. Imali smo podove u različitim nivoima i iz više razloga smo nivelirali pod prema kuhinji i ulazu i naši podovi nisu toliko ravni (nije da se to ovako osjeti) koliko traži laminat.
Parket nam je bio van budžeta, no sada ga polako razmatramo i veselimo se toj promjeni u domu.
Sve u svemu, ne mogu reći da smo nezadovoljni ili da bi da se vratimo s istim mogućnostima uradili znatno drugačije. U ono vrijeme, onoj situaciji izvukli smo najviše što smo mogli i zbog toga cijenimo što imamo i zadovoljni smo.
Naravno da je vrijeme od samo mjesec i pol za apsolutno sve radove, unutar i izvan kuće jako malo i onaj luksuz vremena čekanja za neki željeni proizvod ne postoji, no to ne znači da je nemoguće.
Osjećaj koji imamo kad stupimo u naš dom, iako kroz vrata s kojima nismo zadovoljni, neprocjenjiv je. Tada ni ta boja ulaznih vrata, ni nedostatak krovnih prozora u dječjim sobama i ulazu koje smo planirali, ni pod koji maštamo promijeniti nisu važni. Jer pod se lako promijeni, i ne mora, vrata se prefarbaju, kupe nova ili u krajnjem slučaju i ostave, no onaj osjećaj u onoj hotelskoj sobi nadmašuje sve ostale emocije u ono doba. I to je ono što pamtimo.
