Unatoč svim nedostacima ovog prostora, Ingrid je odlučila svoj kućni ured, koji joj je trebao u domu, smjestiti u uski dugački hodnik. Pogledajte rezultat!

Za vrijeme pandemije home office doživio je svoj vrhunac. Vrijeme koje smo provodili u zatvorenom donijelo je sa sobom puno loših, no i dobrih navika i promjena. S obzirom da je pandemija završila i želimo je čim prije do kraja izbrisati (kao što smo virus dezinficijensom), iz naših misli, želim spomenuti neke dobre navike i promjene.

Daleko više vremena provodili smo u krugu obitelji i povezali se s ukućanima još više, bake i djedovi otkrili su svijet videopoziva, neki su pronašli novi hobi, drugi usavršili novu vještinu (ja nažalost nisam među njima), no svi smo možda po prvi puta shvatili koliko nam je dom uistinu važan. Da osim osjećaja zaštićenosti i sigurnosti bitno nam je da je i što funkcionalniji i oku ugodan. Sitne promjene događale su se u gotovo svakom domu koje su ga činile još ugodnijim.

Ne čudi stoga kako se rodila potreba za kućnim uredom ili barem kutkom s radnim stolom upravo u spomenuto vrijeme.

Balansiranje između želja i realnosti

U našoj kući je situacija takva da, ako čega imamo, imamo inspiracije dok ako nam čega fali, fali nam kvadrata. Možda balansiranje i nije najpravilnija riječ za moju situaciju jer u nijednoj prostoriji koja ima prozor za radni stol nemamo mjesta.

Od početka mi je bilo jasno da neću moći izbjeći crnu rupu naše kuće, ilitiga hodnik. On nema prozore, svijetlost ulazi kroz ulazna vrata i okolnih prostorija. Volim ga jer dijeli kuću na dječji i na naš dio, no koliko je bilo pametno ovdje staviti radni stol, pokazalo je vrijeme.

Opravdane sumnje tamnog hodnika

Znala sam da je za bilokakav rad potrebna dnevna svijetlost i da će biti vrlo teško steći naviku provoditi vrijeme “pred zidom”. Nekako sam se nadala da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto i da ću za ovim stolom provoditi dosta vremena.

Vrijeme je prošlo, sad već i dovoljno da vidim da možda je sve sjelo na svoje mjesto, možda jesu stvari za rad u ladicama i ispod ploče, no jedino ja nisam sjela za stol. Ok, malo sam uveličala zbog drame, jesam sjela, no provodim puno manje vremena nego sam prvotno mislila u tom kutku.

Nije sve crno, nešto je i sivo

Sad možda ovako na prvu djeluje kao totalni promašaj, no to nije slučaj. Nije sve baš tako crno. Prije ovog kutka, puno stvari koje on vjerno usamljen čuva, držala sam po ormarima, komodama i slično. Nije imalo reda kakav je sad, a znamo da ja red jako volim.

Tri ladice čine se plitke, no mislim da sam iz njih izvukla maksimum, to mogu zahvaliti djetinjstvu u vrijeme tetrisa. Također, fora mi je podizna ploča stola ispod koje stane zaista puno stvari.