“Jedina razlika između mene i luđaka je što ja nisam lud” – glasovita je rečenica slavnoga Salvadora Dalíja, punoga imena Salvador Felipe Jacinto Dalí. Svijet ga pamti po njegovoj upečatljivoj i nadrealističnoj slikarskoj umjetnosti, no imao je i mnogo drugih interesa – uključujući dizajn namještaja
Oko 1935. španjolski umjetnik upoznao je kultnu glumicu Mae West, čiji je izgled iznimno zaintrigirao Dalíja. Odlučio je naslikati glumičino lice, no naravno – to nije bio klasičan potrtet. Dijelovi njenog lica bili interpretirani u obliku elemenata iz dnevne sobe i ukrasnih detalja u interijeru. Akvarelom je pretvorio njezine plave kovrče u zavjese, oči u slike, nos u kamin, a usne u sofu.
Edward James, poznati pjesnik i Dalíjev pokrovitelj toliko se oduševio slikom, a posebno nadrealističkom interpretacijom usnica glumice West, da je nagovorio slikara da ih izrade u obliku prave sofe. Dvije godine kasnije, neobična sofa od crvene vune bila je gotova i savršeno se uklopila stvaranja ‘kompletnog nadrealističkog interijera’ Jamesove obiteljske kuće, Monkton House u Velikoj Britaniji. Toliko mu se svidjela da je naručio i nadzirao izradu pet različitih verzija sofe, svaku od različitih tkanina i boja.
Pored svake sofe koja se nalazila u Jamesovoj kući stajale su podne svjetiljke, napravljene od deset vertikalno posloženih čaša za šampanjce u zlatnoj boji, na postolju ukrašenom bršljanom, viticama i lišćem. Tako naslagane čaše vješto skrivaju svoju funkciju – zapravo služe kao pepeljare. Ove neobične lampe od čaša rezultat su još jedne suradnje Dalíja i Jamesa, a nedavno su prepoznate kao jedan od najvažnijih primjera nadrealističkih rasvjetnih tijela u Britaniji.
Sofa u obliku usnica postala je jedan od kultnih dizajnerskih produkata 20. stoljeća, stoga nije čudno što se i danas, gotovo osamdeset godina kasnije, i dalje izrađuju mnoge replike. One koje su se mogli otkupiti, isto kao i lampe, mogu se vidjeti u stalnom postavu londonskog Victoria and Albert Museuma.
